Ropstvo u Sjedinjenim Američkim Državama zasigurno predstavlja najmračniju epohu u američkoj istoriji. Praksa koja je podupirala ekonomski prosperitet ali i ozakonjivala nepravdu i patnju, službeno je zabranjena 6. decembra 1865. godine, usvajanjem 13. amandamana.
Korijeni ropstva u SAD sežu do ranih kolonijalnih dana, kada su evropski doseljenici razvili gospodarski sistem na temeljima poljoprivrednog rada. S ekspanzijom plantaža na jugu, đe je radna snaga postala ključna za proizvodnju pamuka, duvana i drugih usjeva, javljala se i sve veća potreba za jeftinom radnom snagom. Tako su, od 1619. godine, afrički muškarci i žene nasilno dovođeni na američki kontinent kako bi radili na plantažama. Ropstvo je uključivalo rad na plantažama, u rudnicima ili u domaćinstvima robovlasnika. Robovi su bili vlasništvo svojih gospodara, izloženi fizičkom kažnjavanju i psihičkom zlostavljanju bez prava na dostojanstvo. Američke kolonije, a kasnije i SAD, su formalno ozakonile instituciju robovlasništva, koja je kao takva postala središnji element američkog društva tokom 17. i 18. vijeka. Obespravljeni i bez mogućnosti slobode, skoro tri vijeka su podnosili težak život u ropstvu.
Vjerujući da je ropstvo pogrešno i nepravedno, pojedinci su se na razne načine opirali tom surovom sistemu. Njihova borba protiv robovlasničkog sistema bila je izuzetno teška i hrabra, oblikovana raznovrsnim strategijama koje su se smjenjivale u odnosu na brojne faktore. Svakodnevno je bilo pojedinaca koji su bojkotovali rad ili čak uništavali imovinu robovlasnika. Mnogi porobljeni ljudi su rizikovali živote kako bi se spasili ropstva. Oko 100.000 robova je uspjelo da pobjegne robovlasnicima putem mreža sigurnih kuća, skrovišta i puteva kojima su izbjegli u sjeverne slobodne države i Kanadu.
Uprkos surovom režimu u kojem su preživljavali, Afroamerikanci su nastavili da čuvaju svoje afričke kulturne tradicije i da stvaraju nove kako bi se suprotstavili dehumanizaciji ropstva. Novi muzički pravci poput džeza i bluza, oblikovali su kako afroameročki tako i američki kulturni identitet.
Do 1860. godine u SAD živjelo je 4.000.000 robova što je činilo trećinu ukupnog stanovništva juga. Rastuće nesuglasice oko pitanja ukidanja ili zadržavanja ropstva postale su toliko ozbiljne da je 11 država odlučilo odcijepiti se od Unije i formirati vlastiti entitet – Konfederaciju. Ovaj čin rezultirao je izbijanjem građanskog rata, sukoba između sjevera i juga koji je trajao od 1861. do 1865. godine. U Ustavu Konfederacije, kao i u dokumentima o odcjepljenju, istaknuto je da je održavanje ropstva glavni motiv za odvajanje.
Nakon četverogodišnjeg građanskog rata, Unija je trijumfovala, a 6. decembra 1865. godine usvojen je 13. amandman na američki ustav, službeno ukidajući instituciju ropstva. Uprkos tom istorijskom trenutku, bivši robovi suočili su se s mnogim izazovima. Rasizam, terorizam protiv afroameričke populacije te politička i ekonomska nejednakost i dalje su oblikovali njihovo iskustvo. Šezdesetih godina prošlog vijeka, pokret za građanska prava izbio je kao odgovor na ovu nejednakost, no izazovi ostaju i danas.
Ukidanje robovlasništva u SAD-u nije kraj puta prema pravednosti. Suočeni s izazovima modernog ropstva, moramo se osloniti na temeljne principe ljudskih prava kako bismo stvorili društvo u kojem nema mjesta za eksploataciju i nepravdu. Očuvanje ljudskih prava i sloboda nije samo moralna obaveza – to je imperativ koji nas obavezuje da radimo prema stvaranju boljeg društva za sve.
Tekst pripremila: Kristina Krivokapić
